Potrošač mora uvijek biti u pravu!

Prijedlog novog Zakona o zaštiti potrošača kao da su pisale isključivo udruge za zaštitu potrošača – “ali, ali, to može biti samo dobro, zar ne?”. Pa baš i ne…

Pišem ovo potaknut prilogom u večerašnjem Dnevniku HRT-a u kojem je stavljen takav pozitivan spin o prijedlogu novog Zakona o zaštiti potrošača da mi je došlo da počupam i ovo malo kose što imam. Uhvaćen u klasičnu naraciju o “zlim trgovcima” i “potrebi za zaštitom potrošača” izvjestitelj je posve zaboravio zaviriti u sam prijedlog Zakona – ili barem potražiti izjavu druge strane. Umjesto toga, u kadar je stavio izlog trgovine s ogromnom reklamom o 50%-tnom sniženju i uhvatio se za ono što je odmah u startu najgluplji – ali kako ću pokazati kasnije – još i najbenigniji dio prijedloga novog Zakona.

Naime, najcitiraniji dio nacrta prijedloga novog Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) jest ograničavanje sezonskih sniženja na 2 puta godišnje, u siječnju te srpnju (1-15.1. te 1-15.7.), trajanja ograničenog na najdulje 60 dana. Kako je sugerirano u prilogu, namjera je zakonodavca uvesti red i dokinuti praksu dijela trgovaca koji tijekom cijele godine stalno imaju razne akcije, i to tako da cijenu neposredno pred početak “akcije” dignu, a zatim spuste.

Hajdemo zaviriti u prijedlog ZZP objavljen 10. siječnja na stranicama Ministarstva gospodarstva. Kliknite na prethodni link, skinite Word dokument i bacite pogled na 79 stranica teksta za kojeg čak i ja kao ne-pravnik (ali blagoslovljen suprugom koja je vrsna pravnica) ne mogu povjerovati da ga je jedna institucija u ozbiljnoj namjeri pustila u javnu raspravu. Zapravo, lažem, mogu povjerovati – ta živimo u Apsurdistanu!

Umjesto da čitate svih 79 stranica ZPP prođite sa mnom kroz nekoliko najočitijih gluposti, nejasnoća i pravno pogrešnih, ako već ne i totalno suludih i protuustavnih odredbi istog.

Počnimo baš s kategorijom posebnih oblika prodaje – akcijska prodaja, i sezonsko sniženje.

Akcijska prodaja definirana je u čl. 18 kao “prodaja određenih proizvoda u razdoblju ne duljem od 30 dana” što na prvi pogled zvuči razumno – no što ZPP ima za reći o akcijskoj prodaji do isteka zaliha? Ništa. Akcijska prodaja do isteka zaliha po prijedlogu ZPP ne postoji! Nema. Niks. Njet.

Idući, članak 20. je još tragičniji – posrijedi je baš taj najcitiraniji dio prijedloga ZPP koji “uređuje” sezonska sniženja. Da vidimo,  2 puta godišnje, u siječnju te srpnju (1-15.1. te 1-15.7.), trajanja ograničenog na najdulje 60 dana, no prodaja se iznimno može produljiti po sniženoj cijeni do isteka zaliha. No, tako produljenu prodaju do isteka zaliha nije dopušteno oglašavati kao sezonsko sniženje.

Pogledajmo kako članak 18. i 20. utječu na trgovca koji bi u travnju želio recimo rasprodati zalihe zubne paste koja mu slabo ide. Recimo baš da to želi napraviti u travnju: može napraviti akcijsku prodaju u trajanju do 30 dana (do 1.5.), no ako ne rasproda svu zubnu pastu, što onda? E, onda se može nadati da će mu ta pasta otići inercijom – jer ju više ne smije oglašavati kao da je na akciji – i čekati iduće sezonsko sniženje puna dva mjeseca, od 1.5. do 1.7. Je li ovo dobro za trgovca? Jasno da nije dobro za trgovca, ali nije dobro niti za potrošača kojeg bi ZPP nazivno trebao štititi.

A kad sam već kod sezonskih sniženja – koliko ono mi godišnjih doba imamo? Četiri, jelda?

Pojmovi akcijske prodaje i sezonskog sniženja su tako traljavo definirani u čl. 18 i 20.  da nije jasno niti kako se tretira ta prodaja do isteka zaliha nakon sezonskog sniženja iz čl. 20. – što će trgovac smjeti napisati? Sezonsko sniženje ne smije (čl. 20., st. 4.), ne pomaže mu niti čl. 18. jer akcijska prodaja i sezonsko sniženje nipošto nisu ista stvar pa ne može skakati između ta dva pojma po volji.

Sezonsko sniženje je baš to, rasprodaja sezonske robe  – uzmimo za primjer rasprodaju ljetne odjeće početkom jeseni – koju trgovac želi prodati po sniženoj cijeni kako bi napravio mjesta za jesensku robu. Ali čekaj malo, pa ono to niti ne može! Zapravo nema sezonskog sniženja koje bi dopustilo i olakšalo prodaju sezonske ljetne robe! Trgovac bi morao početi početi s oglašavanjem sezonskog sniženja ljetne robe usred ljeta, najkasnije 15.7. – kada prodaja te robe itekako ide – te ju po potrebi produžiti do isteka zaliha, ali ju nakon 15.9. više ne smije oglašavati kao sezonsko sniženje! Pa tko je ovdje lud?

Kratko samo o o čl. 40. st. 3. na koji će umrijeti od smijeha svaki europski pravnik, pa i svaki pravnik općenito: 

“Ako je za ugovore iz ovoga Dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u Republici Hrvatskoj ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.”

TL; DR verzija: ako ste kupili nešto iz strane trgovine ili preko stranog webshopa, pristali ste – kako je i svagdje u svijetu – na to da se na taj potrošači ugovor primjenjuje nadležnost određenog Suda, recimo berlinskog za trgovinu čije je sjedište u Berlinu. Sada vam prijedlog ZPP kaže, “ne, mi ćemo po svom” – well, good luck with that mess ako ovaj prijedlog ZPP zaživi… volio bih upoznati pravnika koji je napisao ovaj članak i pitati ga koliko je vremena proveo na faksu na predavanjima Međunarodnog privatnog prava, a koliko u cugajući Kavkazu kad je u stanju napisati ovako nešto?

Ali to nije sve, prijedlog ZPP je pisao i netko tko još nije baš na ti što su to recimo webshopovi, digitalni sadržaji i slične novotarije koje se “tek pojavljuju u Hrvatskoj” – recimo, članak 41. koji govori o obvezi obavještavanja. Da citiram ove bisere…

“Prije nego što potrošač sklopi ugovor ili bude obvezan odgovarajućom ponudom, trgovac ga mora na jasan i razumljiv način obavijestiti o:

(2) nazivu i  sjedištu trgovca, telefonskom broju te, ako postoji, adresi elektroničke pošte

(3) ako je to primjenljivo, interoperabilnosti digitalnog sadržaja s računalnom ili programskom opremom za koju trgovac zna ili bi morao znati”

Sve ostali navodi u čl. 40 su dobri i pametni i zapravo i sada postoje, ali ovo je van pameti. Hajde, još nekako shvaćam da bi jednom webshopu moglo biti zgodno imati i neki telefonski broj za kontakt, ali zašto bi ga on uopće morao imati ako je elektronička pošta daleko kvalitetniji medij za komunikaciju s potrošačima? Srećom pa ju prijedlog ZPP širokogrudno dopušta…

S druge strane, čl. 40, st. 10. je vrlo opasan način kako zakonodavac pokušava “urediti” probleme s kompatibilnošću odnosno interoperabilnošću digitalnih sadržaja i unijet će još više problema u trgovinu softverom, igrama i sličnim digitalnim sadržajima.

Već se sada u praksi (pre)često dogodi da primjerice roditelj djetetu kupi igru za PS3, a zapravo mu je trebao kupiti igru za Xbox360. Ako je igra neotvorena i pakiranje neoštećeno, dobar će mu trgovac izaći u susret i zamijeniti mu proizvod ili pak vratiti novce. No, što ako je pakiranje otvoreno ili još gore, medij na kojem je softver/igra oštećen?

Zapravo, ovo je manji problem sa zakonske strane jer je u tom slučaju članak prilično jasan – najgore što se trgovcu može dogoditi je loš publicitet kada ga netko okrivi za svoju grešku i jer mu ne želi zamijeniti otvoreni ili iskorišteni proizvod.

No, vrlo je opasno izlagati trgovca prema prigovorima potrošača za stvari za koje bi svaki IT-jevac odmah unaprijed mogao reći da niti u ludilu ne želi garantirati niti može znati. I nerealno je očekivati od trgovca da vodi brigu o svim mogućim kombinacijama softvera, operativnih sustava i hardvera koje bi korisnik mogao imati,  a zbog kojih mu neki softver ne bi mogao raditi. A to je upravo ono čemu ovakva formulacija otvara prostora za beskonačna prepucavanja o tome što je trgovac morao ili nije morao znati o softveru, igri ili nekom drugom digitalnom sadržaju koji prodaje. Jednostavno, ostavljeno je previše prostora za zloupotrebu, a da nakana ovog stavka nije zadovoljena.

Štitimo potrošače od lažnih navoda samih trgovaca, ali ne tjerajmo trgovce ovako pisanim zakonom da odgovaraju za stvari koje nisu pod njihovom kontrolom – što ovako formuliran članak provocira. Ne vidim zašto bih ja kao potrošač od trgovca očekivao da osim što se pridržava ostalih članaka koji govore o recimo jasnom označavanju robe, deklaraciji na hrvatskom jeziku i sličnom treba znati da li će recimo Battlefield 4 raditi na mojem računalu – niti zašto bi treba biti izložen mom gnjevu jer je EA/DICE usrao motku pa je igra nestabilna?

Kad smo već kod stavljanja trgovaca u nepovoljan položaj, bacite pogled na čl. 55:

(1) Dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

(2) Pravilo iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju članka 107. ovoga Zakona.

Članak 55., st.1. omogućuje potrošaču da se u praksi uvijek poziva na to da “nije razumio” – super, divno i krasno, eto opet prostora za zloupotrebu… dobro, barem se ne može primijetiti na čl. 107 koji se bavi kolektivnim tužbama.

No, ako bih morao odabrati najomiljeniji članak ovog nes(p)retnog prijedloga Zakona to bi svakako bio čl. 77. koji regulira Obveze trgovca u slučaju jednostranog raskida ugovora – citirat ću ga cijelog i boldati najluđe dijelove:

(1) Iskoristi li potrošač svoje pravo jednostranog raskida ugovora iz članka 73. ovoga Zakona trgovac mora bez odgađanja, a najkasnije u roku od 14 dana od kad je obaviješten o odluci potrošača da raskida ugovor sukladno članku 75. ovoga Zakona, vratiti potrošaču sve što je ovaj platio na temelju ugovora, uključujući zatezne kamate od dana kad je primio uplatu te, ako je to primjenljivo, plaćene troškove dostave.
(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, trgovac nije u obvezi izvršiti povrat dodatnih troškova koji su rezultat potrošačeva izričitog izbora vrste prijevoza koji je različit od najjeftinije vrste standardnog prijevoza kojeg je ponudio trgovac.
(3) Kod ugovora o kupoprodaji, osim ako nije ponudio da robu koju potrošač vraća sam preuzme, trgovac mora izvršiti povrat plaćenog tek nakon što mu roba bude vraćena, odnosno, nakon što mu potrošač dostavi dokaz da je robu poslao natrag trgovcu, ako bi o tome trgovac bio obaviješten prije primitka robe.
(4) Trgovac mora izvršiti povrat plaćenoga iz stavka 1. ovoga članka služeći se istim sredstvima plaćanja koje je koristio potrošač prilikom plaćanja osim ako potrošač izričito ne odredi drukčije te pod pretpostavkom da potrošač ne bude obvezan platiti nikakve dodatne troškove za takav povrat.

OK, ajmo malo razmisliti – u redu da je da potrošač može jednostrano raskinuti ugovore iz čl. 73., npr. onaj sklopljen na daljinu (koji je popularan za razne zloupotrebe od strane trgovaca u teleprodajama), ali zašto bi trgovac morao platiti zatezne kamate?!

Pokušavajući stati na kraj jednoj vrsti zloupotrebe na ovakav način zakonodavac šteti svim poštenim trgovcima u webshopovima i svim drugim koji trguju na daljinu. Opet, lošim zakonskim odredbama se krpa nemoć pravne države da riješi pravi problem, pri tom samo čineći štetu onima koji zakone poštuju.

Samo članak dalje u članku 78., st.2., eto opet stavljanja u nepovoljni položaj trgovca:

(2) Smatra se da je potrošač izvršio svoju obvezu iz stavka 1. ovoga članka na vrijeme ako prije isteka roka iz stavka 1. ovog članka [op.aut. povrat robe bez odgađanja a najkasnije u roku od 14 dana od dana kojeg je obavijestio trgovca o raskidu ugovora] pošalje robu ili je preda trgovcu, odnosno osobi koju je trgovac ovlastio da primi robu.

Dobro, a kako je vezano s time uređen odnos potrošača i trgovca u slučaju da se roba izgubi putem? Pa, traljavo: mogućnost gubitka robe u transportu nije uopće predviđena, pa ti trgovče vraćaj pare – sa zateznim kamatama – za robu koja ti nije vraćena u posjed… Nakon toga trgovac bi trebao valjda ganjati prijevoznika da mu nadoknadi štetu nastalu gubitkom robe u transport – prijevoznik će trgovca naravno ‘ladno odjebati jer nije trgovac taj koji je poslao robu natrag već potrošač, a ZPP zapravo pak ničime ne obvezuje samog potrošača da se angažira oko nadoknade štete trgovcu prouzročene gubitkom proizvoda pri transportu!

Komentiranje članaka 113. i 114. koji govore o teretu dokaza i predmnijevanju netočnosti činjeničnih navoda ću ostaviti pravnicima da komentiraju detaljnije i možda lupaju glavom o stol nakon što ih pročitaju – dovoljno je reći da je čl. 114., st. 2 koji kaže kako “ako nadležni sud iz članka 111. ovoga Zakona smatra da su dostavljeni dokazi nepotpuni ili nedovoljni, smatra se da su činjenični navodi izneseni u okviru poslovne prakse neistiniti.” u nevjerojatnoj suprotnosti o tome kako se Ustav, Kazneni i Prekršajni zakon postavljaju prema presumpciji krivnje.

Ima toga još što bi bilo zanimljivije za pročitati pravnicima – od toga kako su napisani čl. 118. i 119.  bi se zainteresiranim trgovcima trebala lediti krv u žilama.

A i recimo, članak 123. odjebava o troskoku Zakon o parničnom postupku, koji je gle čuda kako mu samo ime kaže osnovni zakon za parničenje:

U postupku povodom tužbe iz članka 107. stavka 1. ovoga Zakona nadležni će sud primjenjivati na odgovarajući način odredbe Zakona o parničnom postupku i Ovršnog zakona, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

Gle, spomenuli su i Ovršni zakon – ajmo na članak 137., koji daje tržišnom inspektoru za pravo sljedeće:

u slučaju da trgovac dobrovoljno ne ispuni obvezu iz pravomoćne, odnosno izvršne odluke, odrediti novčanu kaznu koja će biti uplaćena u državni proračun Republike Hrvatske.

Ovime se tržišnom inspektoru daje za pravo da se igra suda i daju mu se ovlasti sudskog ovršitelja. Jupi!

Dobro, nekako treba kazniti one koji ne poštuju zakon – hajdemo na članak 140. koji propisuje novčanu kaznu od 15.000 do 100.000 kuna za prekršaj pravne osobe, koja između ostalog:

(2) za prodani proizvod, odnosno obavljenu uslugu potrošaču ne izda račun koji je točan, neizbrisiv, jasan, vidljiv i čitljiv u papirnatom ili elektroničkom obliku. (članak 9. stavak 1.)

Ovaj, da, super – samo što je za isti prekršaj u Zakonu o fiskalizaciji već propisana kazna i to u puno gorem iznosu od 50.000 do 500.000 kn. Da vidimo, osim što je to dvostruko kažnjavanje koje je neustavno, to još dodatno govori o stručnosti onih koji su pisali ovaj prijedlog Zakona o zaštiti potrošača…

Ajde da se radi o nekom opskurnom zakonu ili propisu kojeg je donio neki Ured za istraživanje ruda i gubljenje vremena kojima ne oskudijevamo, ali pobogu – o fiskalizaciji se trubilo godinu i više, a i načelo dvostrukog kažnjavanja za je pravo nešto u rangu 2+2=4 u osnovnoškolskoj matematici!

I šećer na kraju: kakva je to javna rasprava o bilo čemu, ponajmanje o jednom ovako dalekosežnom zakonu, koja traje 14 dana? Nacrt teksta prijedloga Zakona o pravima potrošača je objavljen na stranicama Ministarstva gospodarstva 10. siječnja, a “javna rasprava” o njemu traje do 24. siječnja.

I jesu li zaista u pripremnoj fazi provedene konzultacije s, kako je navedeno u Dokumentu za savjetovanje, Upravama Ministarstva gospodarstva, Hrvatskom gospodarskom komorom – Sektorom za trgovinu, Hrvatskom obrtničkom komorom, Hrvatskom udrugom poslodavaca, udrugama za zaštitu potrošača i Pravnim fakultetom u Zagrebu? OK, vjerujem da su nekakve konzultacije provedene, ali kakve su to konzultacije bile?