Oda jednom USB sticku

Minijaturni ljubičasti komadić plastike i silicija sa mnom je još od 2009. godine – u tih je 5 godina prošao kroz sito i rešeto i potvrdio da je svaki navod proizvođača istinit, te se pritom uvukao meni u srce…

Vjerujem da svatko od nas negdje na dnu ladice ima dva-tri (pra)stara USB sticka. Nakupi se čovjeku kroz godine toga – nešto kupi pa vremenom zamijeni većim, nešto dobije kao goodie, nešto posudi od prijatelja pa nikad zapravo ne vrati jer niti vlasniku taj stick više ne treba.

Iako sam prije par godina podijelio sve svoje stickove manje od 16GB, od jednoga se ne odvajam niti za živu glavu – Verbatimov USB stick sa gornje slike sa mnom je eto već 5 i kusur godina.

Punim imenom Verbatim Store ‘n’ Go Micro 8GB (interne oznake modela 055) ovaj mi je mališan dospio u ruke u vrijeme kada su se na tržištu već počeli pojavljivati 32-gigabajtni modeli. Unatoč već tada relativno malenom kapacitetu, Micro mi je vrlo brzo prirastao srcu.

A zaista je riječ o malenom uređaju – jedva je nešto duži od nokta, a doima se još manjim kada ga spojite u USB konektor. Stoga sam ga već prvi dan nakrcao MP3-cama do vrha i odnio u auto.

Gdje je i ostao do dana današnjeg.

Doduše, otad su se automobili mijenjali, ali Micro je ostao konstanta. Ne samo da je s njega svakodnevno svirala glazba u mom automobilu, nego sam ga nosio sa sobom i po testnim automobilima ili ubacivao u rent-a-carove koji su me čekali po svjetskim aerodromima. Koliko se samo puta sa mnom dovezao na Plesu na prvi jutarnji let za Frankfurt, uskočio u džepić traperica i sa mnom poletio gdje li me je sve vodio novinarski posao.

I nije mu bilo lako – toplo, hladno, mokro, suho, doživio je i preživio je sve.

Prvih par godina staža je odradio prvo u jednoj, a zatim u drugoj Mazdi MX-5 Miati – malenom japanskom roadsteru koji je bio moj daily driver. Sa spuštenim krovom, Micro je bio konstantno na udaru ljetnog sunca. Štoviše, hlada bi vidio jako rijetko – krov bih dizao samo kada bi zaista očekivao da će pljusnuti neka kiša. Zašto tako, znat će svatko tko je imao kabriolet. Platneni krov na kabrioletu je omiljen način ulaska u unutrašnjost automobila za lopove koji ga razrežu, ili pak crvena krpa vandalima koji ga vole progoriti opuškom, razrezati nožem ili jednostavno izudarati nogama (ljudi su zavidni, ljudi su govna, nebo je plavo, voda je mokra…).

A zimi mu je bilo još gore – em bi noć proveo u Miati, em bi vikendima kada padne snijeg cvokotao dok bi ja pametnjaković driftao po Žumberku i Sljemenu sa spuštenom krovom. Jer zašto ne, mladi smo, ludi smo i zabundani se pravimo pred drugim muškima da nam nije zima 😀

Osim temperaturnih razlika, Micro je dokazao i da je zaista vodootporan kao što to Verbatim tvrdi. I ne mislim pritom samo na par kapi kiše. Poput kovanica i papirnatih novčanica, i USB stickove volimo zaboraviti u džepu hlača pa ih temeljito operemo u vešmašini. Tako je i Micro jednom prilikom prošao cijeli ciklus pretpranje-pranje-centrifuga-sušilica u džepu traperica – zahvaljujući omekšivaču od čijih nam se reklama već diže kosa na glavi nakon toga je mirisao prekrasno!

Još je veću avanturu doživio kada ga je moja žena ovo ljeto usisala u autopraonici – što smo skužili tek kada smo nakon par sati sjeli u auto, a u njemu muk. U tom me je času baš steglo oko srca: ta nema šanse da ostavim na cjedilu svog starog druga! Brže-bolje sam se odvezao u praonicu, nazvao broj na kućici i pričekao radnika koji tijekom dana obilazi tu i još par samoposlužnih autopraonica iste tvrtke.

Nakon što se na licu mjesta uvjerio da nisam lud kao što sam zvučao preko telefona, čak je sa mnom (činilo se cijelu vječnost) čačkao po hrpi Nečega. Ne znam da li ste ikada vidjeli kako izgleda sadržaj tih usisivača u autopraonicama, ali ako ste iole gadljivo ne bi vam se svidjelo. Ono što zateknete u vrećici kućnog usisavača je ništa u usporedbi s ovime.

Potraga je bila uspješna, a ljubazni čiko iz praonice je odnekud izvukao maramice pa smo Micra temeljito očistili od sadržaja usisavača i zatim osušili. I tada je došao trenutak istine – kada su s njega zasvirali prvi taktovi Kavinsky – Nightcall (Drive Original Movie Soundtrack) mislim da sam istovremeno opustio ramena od napetosti i nasmiješio se od uha do uha.

Slažem se, ovo je jedan najobičniji USB stick. Jest malen, ali nije nešto posebno malen (i sam Verbatim ima još manje, koji se jedva naziru kada su spojeni na USB konektor). Ta generacija otprije 5 godina nije niti nešto posebno brza. Ali da je žilav – o da, itekako.

Ljudi kao vrsta se često vežemo za stvari. Netko je vezan za omiljenu fotografiju iz djetinjstva. Drugi se vežu za komadić stakla ili kristala koji se generacijama drži po vitrinama dnevnih soba. Treći bi se rasplakali do bola kada bi im netko ukrao omiljeni bicikl.

Pritom nije bitno da li ta stvar ima neku osobitu, objektivnu vrijednost – novčanu, povijesnu – niti je nužno da je riječ o savršenom primjerku. Neke od stvari koje se najviše uvuku u dušu pojedinca su daleko od savršenstva – napotiv, možda ih toliko cijenimo baš zbog njihovih nedostataka.

Pa tako niti ovaj Verbatimov Store ‘n’ Go Micro USB 8GB nije niti najbrži niti najmanji, niti najrjeđi niti najpoznatiji, niti je jedinstven ili originalan. No ovaj moj sveprisutni i žilav primjerak je za mene svakako najposebniji…