Priča o Dakotama
Na svega nekoliko sati vožnje od Zagreba, rasute u 3 sadašnje države nalaze se 3 Dakote odnosno 3 zrakoplova C-47 Skytrain bivšeg Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva – zanimljivo, stanje u kojem se nalazi svaka od njih priča priču o državi u kojoj se nalazi…
Vikende redovito provodim na motoru, skitajući Hrvatskom, Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom – obično bez nekog određenog cilja i zadane rute, kuda me već put nanese. Tako je i najbolje – na motoru čovjek ne treba žuriti već se prepustiti upijanju svijeta koji mu je inače uskraćen dok sjedi zatvoren u metalni kavez automobila.
No, jedan od posljednih ovojesenskih vikenda sam imao zadan cilj: obići 3 zrakoplova C-47 Skytrain, odnosno Dakote kako su ovaj američki zrakoplov iz Drugog svjetskog rata (WWII) nazivali u Velikoj Britaniji. Od 3 komada, po jedan se nalazi u Hrvatskoj, Sloveniji te BiH, na samo nekoliko sati vožnje motorom od Zagreba.
C-47 Skytrain, vojna verzija civilnog Douglasa DC-3 u raznim je svojim varijantama u vrijeme oko WWII proizveden u preko 10.000 komada
Nastao iz civilnog Douglasovog DC-3, Douglas C-47 Skytrain je tijekom WWII proizveden u preko 10.000 primjeraka i činio je transportnu okosnicu savezničkih snaga širom svijeta – od Europe do Pacifika. Dakote (kako sam ih ja kao malen dječak zvao po britanskom imenu) su na svojim krilima iznijele ne samo rat, već su odigrale važnu ulogu u poslijeratnom bumu civilnog putničkog/teretnog zrakoplovstva kada su bile najmasovniji tip zrakoplova u upotrebi. Naime, nakon rata su američki USAAF i britanski RAF imali daleko previše svih vrsta zrakoplova – stoga su tisuće zrakoplova viška za tada smiješne novce prodale civilnim zrakoplovnim prijevnoznicima. Pritom su Dakote bile popularne iz istih razloga kao i tijekom rata: jednostavne konstrukcije, pouzdanih i robusnih motora, s dovoljno putničkog odnosno tovarnog prostora mogle su letjeti na raznim rutama – pa čak i slijetati na travnate i zemljane aerodrome.
Sletanje i polijetanje s travnatih ili zemljanih pista, te legendarna robusnost i pouzdanost dovela je do toga da dosta Dakota leti i dan danas, i po 70 godina nakon dana proizvodnje
Dakote su bile toliko uspješne da su u civilnoj i vojnoj upotrebi ostale i do dan danas – 70 godina nakon WWII Dakote zahvaljujući mogućnosti slijetanja na travnate i zemljane piste lete po Africi, udaljenim područjima Indokine i sličnim područjima s bazičnom (da ne kažem jedva postojećom) aerodromskom infrastrukturom.
Kratak članak o Dakotama/Skytrainovima na Wikipediji može pružiti samo dio slike o važnosti ovog tipa zrakoplova pobjedu Saveznika u Drugom svjetskom ratu. Da, Spitfire, Hurricane, Mustang, Hellcat, Zero, Messerschmitti i ostali lovci WWII su daleko više seksi, no transportni zrakoplovi su u pozadini šutke odrađivali svoj posao bez kojeg bi saveznički ratni stroj možda i nepovratno stao.
A zapravo sam u prvi mah htio obići tek jedan od njih za kojeg sam otprije znao, najpoznatiji u motorističkim krugovima: onaj na zapuštenom aerodromu JNA u Željavi kraj Bihaća, na samoj granici Hrvatske i BiH.
No, Google pretraga me je nanijela na pravi dragulj među domaćim avio blogovima – blog Achtung, Skyhawk! Zagrepčanina Borana Pivčića. Blog na engleskom jeziku strancima daje sliku o zrakoplovstvu u Hrvatskoj i na susjednim prostorima – ako vas zanima zrakoplovstvo, ovdje možete kvalitetno utrošiti sate i sate… Uzgred, Skyhawk u naslovu ovog bloga se odnosni na Cessnu 172 Skyhawk – najpopularniji i najbrojniji zrakoplov na svijetu.
Na blogu Actung, Skyhawk! Zagrepčanina Borana Pivčića nalaze se lokacije i priče o svim Dakotama bivšeg JRZ
Na Boranovom blogu se mogu pronaći lokacije svih Dakota na prostorima bivše Jugoslavije – ostataka brojnije flote ovih zraoplova koje su u poratnom razdoblju koristili prvo JNA/JRZ te jugoslavenski civilni avioprijevoznik JAT sve tamo do 1970-tih. JRZ je u poratnom razdoblju nabavilo ukupno 50 zrakoplova C-47/DC-3, koji su uz 11 ruskih Lisunova Li-2/Li-3 bili raspoređeni u 3 transportne eskadrile u Beogradu, Nišu i Zagrebu. Najzgodnije je da stavim link na cijelu kategoriju postova o JRZ Dakotama na ovom blogu…
Inače, Lisunovi Li-2/Li-3 su ruske verzije DC-3/C-47 proizvedene po licenci u Sovjetskom Savezu prije i za vrijeme WWII. Preciznije, Li-3 je jugoslavenska verzija Lisunova Li-2 opremljena drugim motorima iz civilnog DC-3. Kao i američki izvornik Skytrain/DC-3, i Lisunovi su bile uspješan dizajn: proizvedeno ih je zamalo 5.000 komada, te su u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza te Indokine letjeli u nezanemarivom broju sve do 1980-tih.
Od 61 zrakoplova Skytrain/Lisunov, raspadom Jugoslavije nove su države “naslijedile” preživjele statične primjerke – ukupno 7 komada (od kojih je 1 u međuvremenu našao novi dom):
- 71203 – Zadar-Zemunik, Hrvatska
- 71212 – Željava, Hrvatska/BiH
- 71214 – Beograd, Srbija
- 71245 – otpad kraj Ibarske magistrale blizu Beograda, unutrašnjost preuređena u bar
- 71248 – prije na aerodromu Rajlovac kraj Sarajeva, BiH / sada restauriran u Mervillu u Francuskoj
- 71253 – Otok kod Metlike, Slovenija
- 71255 – Otočac, Hrvatska
Ex-JRZ 71254 – danas, 65 godina nakon što je izašao iz Douglasove tvornice leti za Crveni križ u Africi
Šest komada, plus još 4 komada od kojih 3 zrakoplova – 71237, 71241, 71254 – i dan danas lete u Africi. Na blogu Acthung, Skyhawk! su polinkani podaci o svakom od njih.
No, vratimo se mi na Dakote koje su još uvijek na ovim prostorima.
Tog jesenjeg popodneva motorom sam obišao dva od tri zrakoplova u ovom dijelu bivše države – 71253 u Otoku kod Metlike (SLO) te 71255 u Otočcu (HR).
Ex-JRZ 71212 – Željava, Hrvatska/BiH, izrešetana i devastirana stoji u žbunju sa strane piste…
Do treće Dakote, one na napuštenom megakompleksu Željava, nisam stigao. Razlog je prozaičan: krenuo sam iza podneva i jednostavno nije imalo smisla forsirati se u predvečerje još do Željave pa natrag za Zagreb. Dakota u Željavi će ostati za neki drugi vikend, a i vrlo je detaljno fotografirana od strane svakog posjetitelja Željave – nalazi se sa strane piste, izrešetana i obrasla žbunjem u kojem se nalazi još par Republic F-84 Thunderjet lovaca. Potonji nisu iznenađenje: bivša Jugoslavija je zahvaljujući svojoj jedinstvenoj politici nesvrstanosti u ovom dijelu Europe nakon WWII nabavljala vojnu opremu i s Zapada i s Istoka.
Dakota Mk.IV, ex-JRZ 71255, Otočac, Hrvatska (LDRO)
Iako je također prepuštena zubu vremena i lokalnim vandalima, 71255 u Otočcu (HR) je ipak u daleko boljem stanju nego Dakota na Željavi. Dakota u Otočcu se nalazi na tamošnjem (neaktivnom?) sportskom aerodromu Otočac (LDRO) i vidjet će ju svatko tko iz centra Otočca krene prateći cestu D50 ka Ličkom Lešću. Otočačka Dakota smještena je na livadi uz onih par zgrada koje postoje na aerodromu, a od šetnje uz nju vas dijeli tek malena kolna rampa ispod koje se lako podvučete. Aerodrom je posve prazan, iako su tog nedjeljnog popodneva na kolnom prilazu unutar aerodroma sjedile tri djevojčice i igrale lutkama. Malo smo popričali – one su iz stotinjak metara udaljenih prvih kuća i tu se vole igrati jer im nitko ne smeta…
Ex-JRZ 71255, Otočac (LDRO), Hrvatska – ostavljena na lokalnom (neaktivnom?) sportskom aerodromu ova je Dakota prepuštena zubu vremena i vandalima…
Priču o identitetu otočačke Dakote preuzimam s Actung, Skyhawka!: jugoslavenski 71255 je proizveden kao C-47B-15-DK varijanta u studenom 1944. godine (dakle, za par tjedana će joj biti ravno 70 godina!!!) pod serijskim brojem 15112/26557. Početak svoje službe bio joj je u sastavu RAF-a kao Dakota Mk.IV pod oznakom KK107 do 1947., kada je vraćena u sastav USAAF. Nakon toga, možda već iste godine, prodana je francuskom ratnom zrakoplovstvu gdje je dobila oznaku 349296 i callsign F-RAVA – po toj ju je francuskoj brojčanoj oznaci, koja se još uvijek nazire ispod stare boje, Boran Pivčić i identificirao preko interneta. U francuskom je ratnom zrakoplovstvu provela idućih 20 godina, da bi ranih 1970-tih prešla u sastav JRZ kao 71255, bazirana na zagrebačkom Plesu. Kako se obrela u Otočcu, mogu samo nagađati: JRZ je, poput svih drugih zrakoplovstava, dio svojih starih aviona znalo prepuštati lokalnim aeroklubovima ili ostavljati kao statične displeje na ulazima u vojne/civilne aerodrome…
Od godina stajanja masa od kakvih 8 tona učinila je da kotači zamalo do polovice utonu u travnatu podlogu
I danas, 70 godina nakon što je proizvedena, otočačka Dakota izgleda – zubu vremena i vandalima usprkos – impresivno. Od godina stajanja na livadu masa zrakoplova (prazan 8 tona, ali sada nešto lakši jer je očerupan) je kotače utjerala zamalo do pola u zemlju, boja joj je posve izblijedila od jugoslovenske zrakoplovne sive skoro do boje golog metala, krakovi propelera su pocrnjeli od hrđe – ali se 71255 ne da.
Netko je razvalio putničko-teretna vrata (srećom, bio je toliko kulturan da ih odloži unutra) tako da je moguće popeti se u unutrašnjost.
Iz unutrašnjosti je poskidano sve – putničko/teretni prostor se doima nekako manje nego kada se avion gleda izvana…
Tamo će vas dočekati – praznina. Iznutra je poskidano sve što je bilo moguće poskidati, pa i neke stvari koje ne bi očekivali da bi itko skidao. Sjedala nema, ostali su samo tragovi gdje su se ona nalazila. Ako čučnete možete pokušati zamisliti kako je bilo gledati kroz omalene prozore dok se truckate nad ratnom Europom, a od rafala nekog Messerschmitta vas dijeli tek koji centimetar lima…
Pustoš u kopitu…
Ne znam kada se dogodio najveći dio skidanja svega iznutra, ali to je i manje važno – u dvadesetak godina nakon propasti Jugoslavije ili čak i prije, svejedno je. Izvađeno je sve: u kokpitu je ostao tek okomiti dio kontrolnog yokea… očekivano, instrumenata davno nema, ali netko je povadio i podne ploče na prijelazu iz putničke u pilotsku kabinu tako da imate nesmetan pogleda na upravljačke kabele u podnici.
Petokraka na roundelu JRZ ispod krila je još prilično vidljiva, a drže se i one na bokovima zrakoplova
Ispod krila – petokraka, roundel Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva odolijeva vremenu. Veći JRZ roundel ćete pronaći i s vanjske strane kokpita,te iza stražnjih vrata. Za razliku od Dakote na Željavi, petokrake u Otočcu nitko nije koristio kao metu za gađanje, tek je ona na desnom boku zarezana kao sjekirom…
71255 u Otočcu, iako devastiran, u daleko je boljem stanju od onoga u Željavi (možda i od onog u vojnoj bazi u Zemuniku?) – bilo bi prekrasno kada bi ga se za 75. godišnjicu proizvodnje obnovilo kao dio povijesti zrakoplovstva i WWII
71255 u Otočcu, iako devastiran, u daleko je boljem stanju od onoga u Željavi (možda i od onog u vojnoj bazi u Zemuniku?) – bilo bi prekrasno kada bi ga se za 5 godina, na 75. godišnjicu proizvodnje restauriralo u statički displej kao dio povijesti našeg zrakoplovstva.
Malo je tužno da se o ovakvim stvarima kod nas ne brine. već se dio zajedničke povijesti zanemaruje. Primjerice, čak je i 71248 – prije na aerodromu Rajlovac kraj Sarajeva, BiH, a sada restauriran u Mervillu u Francuskoj spašen ne zbog brige BiH već uz pomoć entuzijasta iz Francuske. Naime, 71248-ci su 2007 godine u trag ušli entuzijasti iz Francuske te su nagovorili vladu BiH da im ga donira – nakon 90.000 eura uloženih u restauraciju, 71248 je izložen u Mervilleu u Francuskoj. Riječ je o primjerku bogate povijesti: D-Day, Italija, operacija Market Garden, Ardeni i operacija Varsity, zadnji veliki padobranski desant Drugog svjetskog rata. Više o ovom tzv. SNAFU Specialu pogledajte na sajtu posvećenom njegovoj povijesti i restauraciji.
Dakota ex-JRZ 71253, Otok pri Metliki, Slovenija
Za razliku od one u Otočcu, Dakota u Otoku pri Metliki u Sloveniji se doima kao da će svakoga trenutka poletjeti. Ova Dakota, ex-JRZ 71253 restaurirana je u 1980-tim godinama i pomalo neobično, obojana u pustinjski kamuflaž RAF-a. Neobično, iako povijesno gledano ne i posve netočno: 71253 je spomen obilježje na lokaciji jednog od partizanskih improviziranih WWII aerodroma gdje su tijekom rata sletali RAF-ove Dakote i ruski Lisunovi s hranom, medicinskim zalihama i oružjem – a u povratku odvozili spašene savezničke pilote oborene nad Jugoslavijom te ranjenike.
Restauriran u pustinjske boje britanskog RAF-a, 71253 kod Metlike je spomen obilježje za improvizirane partizanske aerodrome WWII gdje su slijetale ovako obojane Dakote (i sovjetski im blizanci Lisunovi)
Obojan u RAF-ove pustinjske boje, 71253 je odlično očuvan
Rekoh, pustinjski kamuflaž RAF-a nije povijesno netočan: dobar dio zrakoplova koji su slijetali na ovakve improvizirane partizanske aerodrome pripadao je RAF-ovim eskadrilama iz tzv. RAF Balkan Air Force – koji su zaista bili obojani u pustinjske boje. Među njima su Spitfireovi čak i nad Balkanom letjeli s montiranim filtrima za pustinjski pijesak! Bojanje u RAF-ove pustinjske boje je zasigurno pomoglo da avion ne bude toliko interesantan vandalima koji su se iživljavali na svemu što je imalo oznake bivše države.
Na Achtung Skyhawk! blogu se nalaze fotografije posjeta ovoj Dakoti iz 2010. godine – danas, 4 godine kasnije, boja je tek malo izblijedila i vidljivi su tragovi njenog curenja i hrđe na nosu, ali je ova Dakota i dalje u prilično impresivnom stanju. Osim par nestašnih natpisa na gumama (tipa on-voli-nju, ona-voli-njega) nema niti traga vandalizmu. Okoliš je uređen, trava oko šljunčanog dijela je ošišana valjda tek koji dan prije mog posjeta, a tu su i klupice i ploča s tekstom o ovakvim partizanskim aerodromima po Sloveniji.
Sjednete li na rub travnjaka i zažmirite li na jedno oko, ova se Dakota doima kao da upravo polijeće prije 70-tak godina s partizanskog aerodroma
Spomen obilježje je ne samo redovno održavano, već je i posjećeno. Dakota je smještena na brežuljku uz cestu koja iz centra Metlike prolazi kraj skretanja za mjesto Otok, te se jasno vidi s te ceste. U pola sata koliko sam proveo razgledavajući zaustavilo se 5 automobila iz kojih su izašle obitelji, razgledale avion, slikale se – i što je najvažnije, pročitale ploču koja priča o partizanskim aerodromima. Koliko su djeca (a bila su raznih uzrasta) od svega toga zapamtila, čak je i manje bitno. U glavi će im ostati barem dojam tog impozantnog zrakoplova i koji djelić priče – i to je već nešto…
Kakva država, takva Dakota…
Ono što je važno jest kontrast između jedne jednicate restaurirane slovenske Dakote i čak 3 koje se nalaze u Hrvatskoj (Otočac, Zemunik, Željava) koje su ostavljene da propadaju.
Dakote čiji su roundeli s petokrakom po Hrvatskoj/BiH korišteni kao mete za gađanje nisu tuđe, jugoslavenske – one pripadaju i Hrvatskoj jer su isto tako plaćene hrvatskim novcima izdvajanim u vojni proračun bivše države. Da su propucane za vrijeme rata mogu posve razumjeti – ja sam odrastao u ratnom Vukovaru i jako dobro znam što se događalo 1991. i u godinama poslije.
No, sramota je da u dvadesetak godina od kraja rata barem jedna Dakota u Hrvatskoj od njih 3 nije spašena od propadanja – nije riječ samo o avionu, riječ je o dijelu povijesti Hrvatske koji ne bi trebalo zaboraviti.
Sarajevska Dakota je spašena od daljnjeg vandaliziranja kad su ju SFOR-ovci pretvorili u bar, da bi ju 2007. skupina entuzijasta prebacila u Francusku i restaurirala za svega 90.000 eura
Pogledajmo primjer sarajevske Dakote koja se sada nalazi restaurirana u Francuskoj: ona je raspad Jugoslavije i opsadu Sarajeva dočekala parkirana uz aerodromsku pistu, podnijela svoj dio ratnih oštećenja da bi ju od propadanja i daljenjeg vandaliziranja spasila činjenica da su tamo smještene međunarodne snage odlučile pretvoriti ju u svoj improvizirani aero bar. Slike jednog od njih su vidjeli entuzijasti iz francuskog Mervillea, te su uspjeli od vlade BiH dobiti zrakoplov kao donaciju, prebaciti ga u Francusku te su naposljetku potrošili 90.000 eura za restauraciju.
Uz rizik da zvučim populistički ili dnevnopolitički, 90.000 eura je tek koju tisuću eura više od omiljenih limuzina hrvatskih ministara i direktora raznoraznih javnih firmi, npr. Audijevog A6 3.0 TDI quattro S tronic Businessa. A koliko je takvih Audija, BMW-ova, Passata i Mercedesa pokupovano novcima hrvatskih poreznih obveznika u proteklih dvadesetak godina, u mandatu svake od vlada?
Ja znam na što bih radije da je potrošen novac za barem jednu ministarsku/direktorsku limuzinu…
Nemojmo zaboraviti ni onu koja je do prije 10ak godina bila parkirana na Plesu, i onda se neki mudrac sjetio prodat ju u staro zeljezo,
Baš u staro željezo? Imaš li više informacija o njoj?
Ima mudrac svoje ime, bivši tehnički direktor Croatia Airlines-a, Roman Gebauer, a avion je poput velikog dijela drugog vojnozrakoplovnog materijala završio u otpadu SAVA PROMET – Sesvete….
Takodje u SRB u okviru muzeja postoje 3 Dakote i 1 Li-3
Nadam se, da če se nači neko da ote ove avione iz propadanja i stavi u muzej. Kako klinac znam kako smo lokalci sa poštovanjem gledali ono na Otoku-Metlika. Neka ova poviest bude sačuvana za buduče rodove.
Devedesetih sam godina sam u Bonnu, u “Haus der Geschichte”, vidio lijepo ispričanu priču o “Dakotama” i njihovoj ulozi u uspostavljanju zračnoga mosta kojim se Berlin održao u vrijeme krize nakon II. svj. rata. Ne znam je li postav od tada izmijenjen.
Na otočkoj Dakoti se obavlja restauracija te će biti izložena kao eksponat na otočkoj zračnoj luci. Također se planira transport Dakote sa Željave u Otočac da bude izložena uz otočku Dakotu i još 2 F 84 Thunderjeta koji su do sada trunuli na Željavi. Pa eto…
Najprije lijep pozdrav i drago mi je da se neko sjetio i ovako nešto napisati. E pa ovako. Vidim iz vašeg pisanja da ne znate kako je ova Dakota dospjela u Otočac. U nekoliko crta ću pokušati vam opisati kako je tu dospjela. Davnih osamdesetih godina prema nekoj raspodjeli i nakon servisa u Podgorici ( Titogradu ) dospjela je u Zadar ii tu su joj bili zadnji radni sati. Vrlo brzo poslije servisa je parkirana i namjenjena za prodaju. Stjecajem okolnosti , a pošto je moj bliski rođak radio na vojnom aerodromu Zemunik a ja sam tražio da kupim neki vojni autobus za pčelarenje, dospio sam u bazu i pošto je autobus već bio prodan preporučeno mi je da kupim kamion što sam poslije i napravio. Međutim kroz razgovor sa zastavnikom koji je vodio materijalno poslovanje saznao sam da malte za iste pare mogu da kupim i avion. Najprije sam mislio da se zafrkava ali ispostavilo se da govori ozbiljno. Samnom u društvu su bili moj rođak i još jedan nam prijatelj koji se zalijepio za tu varijantu i čak mi nudio pomoć s prijedlogom da je prebacimo u Gračac i tamo otvorimo neki “kafić”, Zastavnik se ponudio da joj skinu krila i na labudici prevezu u Gračac. Skoro sam bio pristao i čak položio jedan dio novaca ali sam poslije ipak odustao. E nakon nekoliko dana poslije toga došao je u Zemunik tadašnji predsjednik aerokluba u Otočcu s molbom da im doniraju tu dakotu za učionicu jer nisu imali učionice a to bi bilo zgodno. Načelnik aerobaze pukovnik Brauneger je odobrio i čak naredio majstorima među kojima je bio i moj rođak, da je pregledaju i da je osposobe za let. Naređeno, učinjeno i dakota je pod upravom dvojice pilota i sa cijelom ekipom majstora jer piloti nisu htjeli sami da idu, bogami zarulala Zadarskim aerodromom i uz buku motora vinula se u zrak pa preko Velebita pravac za otočac, Ostalo mi je u sjećanju kad se ta cijela ekipa vraćala iz Otočca i svratili kod nas na pečenu janjetinu jer je tako bilo dogovoreno, kako su pričali da su se najviše bojali kad su sletali u Otočac Kažu da je auto ispod njih bilo brže od njih. E kako je tada sletila i parkirana, iz nje izliveno gorivo , tako i danas stoji. Čuo sam ovih dana da će je malo dovesti u red i zaštititi. Nekoliko dana poslije sletanja moj rođak koji je radio instrumente na avionima , bio je poslan u Otočac da skine instrumente, koji uzgred rečeno nisu nikom trebali. Otišao je ii na molbu voditelja aerokluba , da ne skida , skinu je samo dva i to zatvorio i maskirao da se ne primjećuje. Avion je poslije toga služio kao učionica a onda je polako zaboravljen i u ovim burnimm vremenima bio često posjećivan od onih koji bi i samoga sebe pokrali. Sada sam čuo da ga ipak žele restaurirati i malo zaštititi. Eto to je to.
Baš lipa priča i tebe i Nikole u komentaru, hvala mu na tome. Ima li noosti u vezi aviona ovih zadnjih godina?
Jedna u dobrom stanju je bila do početka rata u Bosni na cesti Bihać Petrovac nešto prije Petrovca sa lijeve strane kao spomenik. vjerojatno je uništena